Kako smo otkrili da smo (pre)slatki…


Za sve one koji možda dođu, škicnu ovu stranicu i ne odluče se javiti ili učlaniti. MOJE iskustvo koje mi je promjenilo život.

BezbrižnoDanijel je dobio šećer u dobi od 7 g, na početku prvog razreda, totalno bez simptoma ili osnova. Dijete koje oduvijek jede sve kako treba, skače, giba se, nikad bolesno…Otkriven šećer sasvim slučajno, u roku od par sati bili smo na inzulinu i život se zauvijek promjenio. Ja sam teško prihvatila sve to, borila se u sebi i mučila mjesecima pronalaskom “lijeka” i na van bila smirena i cool, u sebi patila i svaki hiper doživljavala kao zarez koji se broji na štetu mog djeteta i dugoročne probleme koje mu to može donijeti. Svaki hiper ili hipo smatrala kao svoju osobnu pogrešku i krivnju. U bespućima interneta otkrila sam dijabetički forum… nada.. ljudi koji znaju, ljudi koji s time žive vež dugo… ALI jako malo mama i djece… utjeha ali ne i potpuni smiraj. Kad sam došla par mjeseci kasnije u udrugu Melitus u Rijeci i kad sam vidjela UŽIVO što se kaže sve te mlade ljude, odrasle mlade ljude i one starije odrasle ljude sa dijabetesom tip 1 koji ga imaju od svoje 2,5,8 g… i kako oni danas žive i kako su uspješni, veseli sa svojim obiteljima i karijerama tako mi je ogroman kamen pao sa srca da to ne mogu opisati. Totalni preporod i preokret na bolje. Spominjani ljudi su mlada ekipa koja je osnovala udrugu i onda još svi koji smo se okupili oko njih i stariji i mlađi svih dobi ali sa jednim zajdničkim nazivnikom „ Mi smo jači i od sudbine, nama šećer ništa ne može !! „

DanijelNakon otkrivanja dijabetesa naglo i iznenadno, do jutros zdravo dijete povukla sam u 11 sati iz škole i u 12:30 već je bio na inzulinu a mi bačeni u žrvanj promjena i novog života. Nakon 10 dana u bolnici   pripremamo se za izlazak u „svijet“ i povratak u novi život. Izašao je iz bolnice u petak, u ponedjeljak je išao u školu. 7 g, malen, sitan, HRABAR KAO LAV, sam si mjeri šećer, sam si daje inzulin. Postoji malo strah kako će ga prijatelji prihvatiti, kako će se vratiti među njih. Pokušala sam pripremiti teren koliko je to bilo u mojoj moći i zamolila mame dječaka u razredu ( srećom ima ih samo još 4) da im objasne i da ga ne zezaju slučajno. Svi su oni od jaslica zajedno pa je to bila olakotna okolnost. Razgovarala sam s ravnateljicom, pedagogicom i učiteljicom. Da nebi bilo lagano taman u tom periodu nam je učiteljica bila teško bolesna i imali smo zamjenu.. no unatoč svemu a uz malo razumijevanja Danijel se vratio u razred kao „da se ništa nije dogodilo“.. nastavio je sa svim aktivnostima i sportom, nastavio je ići u produženi boravak i samostalno si je mjerio šećer i davao inzulin. Dopis koji slijedi uputili smo školi i profesorima koji su mu tada ( i kasnije) predavali i mogu reći da su komentari bili sam pozitivni i da nikakvih problema u školi do dan danas nema. U njegovom je razredu još jedna slatka djevojčica i jedno su drugom velika potpora i pomoć ali i ostala djeca u razredu znaju puno o šećeru i „brinu“ za njih. Oboje su zvrkavi i ništa baš ništa ih ne može zaustaviti 🙂

11073819_893643130681710_3003410526412489534_n

11233591_893642637348426_7629044921589324771_o11295927_893644034014953_5600822522373590830_n

U sljedećem nastavku donosimo pismo učiteljici koja ima djete oboljelo od šećerne bolesti u razredu.