Kako je D ušao u naš život


03.10.2016 bio je dan kad se sve promjenilo,moj savrseni svijet se srusio!

Primjetila sam po svojem sinu da je čudan,upiškio se u krevet pa to nije radio od 2 god? Kaj se događa?
Puno pije,malo jede,smršavio je? U ćemu je problem? Odvodim ga doktorici u nadi da će dati antibiotik…
Međutim čim sam rekla razloge zašto smo došli, doktorica me je pogledala i rekla;”nije valjda”.
Tada je došla sestra s meni do tada nepoznatim aparatićem i bocnula je P. u prst i tada je doktorica zanjemila.

Rekla mi je sjednite i počela hodat oko mene, ja i dalje stojim onako u nadi ajde antibiotik i sve će proći!
Molim vas sjednite pošto sam tvrdoglava i dalje sam stajala i tada je rekla; P. nažalost ima sećer, mora u bolnicu i zagrlila me!

Ja u šoku onako nikakva.  Gubim se, kakav sećer o čemu ti! Nema me, nečujem, ne vidim i tada me budi plač moga sina! Grlim ga i izlazim iz ordinacije ni sama ne znam kako sam uopće izišla, sjela sam s svekrom u auto i samo rekla sećer ima, hitno u bolnicu, došla sam doma pogubljena, neznam di šta, pakiram stvari, izgubljena totalno (tek kasnije cu shvatiti da sam ponjela muževu pidžamu, mužev i svoj punjač, rezervne ključeve od auta iako je auto bio 100km u tom trenu od mene, 10001 ne jasnih stvari sam ja ponjela u 15 min spremanja) sjedam s svekrom i dijetetom u auto! Odlazim u bolnicu! Zovem muža… šta mu reći, kako mu reći, ma što je uopće sećer? Kaj je to? Moj sin ima sećer? Znala sam ja šta je ,al pad sistema u tom trenu! Mužu sam nekako rekla, znam da je počeo plakati i nastao je muk… Dosli smo u bolnicu, ulazimo u ordinaciju, nezna se tko više plače sin ili ja!

Doktorica stvarno je bila super, objasnila mi je šta se desilo, pitala za stres, ništa osim toga da je P. krenuo u 1 razred. Ja ko da nisam tamo, ja se gubim! Fizički sam tamo, al glava, ona negdje luta!

Odlazimo u sobu, P. je na infuziji! Plače se jako, i ja skupa s njim! Dolazi muž i svi troje plačemo, ovo je drugi put da ga vidim da plače, prvi put je plako kad nam se sin rodio! Slomio se skupa samnom! A P. još nas tješi – Dobro sam! Odlazimo kući, na putu kući plačemo oboje, nezna se ko je gori!

slavica-kisProlazi i ta noć, noć tugeee i svega. Jutro je odlazim prema bolnici! Kupujem P. mob jer sam mu ostavila svoj, samo što sam stavila karticu zvoni, zove moj sin: Mama dobro sam, skinuli su me s aparata svih, sad me sam bockaju u prst da vide koliki mi je secer i tako svaka 2 h! Znam da sam plakala od sreće, na Trgu hrpa ljudi gleda u mene, a meni suza suzu goni! Dolazim u bolnicu, dočekuje me na hodniku isto ono moje sretno dijete i baca mi se u zagrljaji govori mi : Znas ako si mi kupila čokoloadu ja ti to ne smijem više jesti!

Da to je moje dijete, moj ponos, moja sreća! I sve nekako prolazi, iz dana u dan znam sve više o diabetisu tipa 1 od kojeg je obolio moj sin, ne krivim nikoga, to je Božiji izbor, a moj sin je jak za sve, preživit ćemo mi i ovo!

Preveli smo 14 dana u bolnici, izostali iz škole puno, al uz pomoć nase male prijateljice rješavali smo svaki dan svu zadaću, a učiteljica – zvala je svaki dan i brinula se!

I svi su tu i prijatelji, kumovi (očito kod nasih ne vrijedi pravilo kad te trebam nema te) roditelji naši svi nam daju potporu braća, sestre, svi nas zovu i da treba nam to da znamo da imamo nekoga! P. je sretan dječak isti onaj i prije diabetesa, ima dana kad su sećeri visoki, ima dana kad su normalni! Idemo u školu mogu biti ponosna koliko ga nije bilo dobro je sve pohvatao, borimo se s sećerima iz dana u dan on, njegov tata, ja i uciteljica! Uistinu me Bog nagradio s takvom ženom, vjerovatno dok sam živa neću joj uspijeti reći hvala, hvala vam što izmjerite šećer mojem dijetetu, što regirate na visoke sećere kao i na niske, hvala vam što vam nije problem nazvati me ako treba 100 puta na dan, hvala vam na potpori!
A muž, on se još ni s čim nije pomirio, znam da je smršavio 11 kg odkad smo saznali za diabetes, al znam da je velika potpora meni, a i sebi!  Teško je se pomiriti s ovim bilo, al moj P. je sretan dječak i dječak pun života, na proljeće ćemo se vratit i nogometu i nastaviti život i prije 03.10.2016 promjenio se i to puno, al kada imate dijete ko što je moj P. onda je sve nekako lakše! On je svjetan svoje bolesti i da mu je teško vjerujem da je jer dok sva djeca uživaju u čokoladi on to ne može, ali on je jako dijete i njemu je jabuka kako on kaže sad čokoloda!;)
P. će uvijek biti dijete za poželjeti, sviam vam želim isto dijete, poslušno dijete, dijete puno razumjevanja i osjećaja, dijete koje mu je stalo dali su svi oko njega sretni!
Da to je nas sin 😉

Ovo je dio nase price one kad smo postali mala obitelj slatkih!
A P. još će svijet čuti za njega još njega čekaju velike stvari i obitelj koja se može. SVE!
A i mi ćemo uvijek biti tu popora i podrška!

 

Autor: Slavica KIš