Druga strana naše svakodnevne borbe


“Svi mi kad tad dobijemo svoj križ kojeg nosimo na leđima kroz cijeli život, ali ja sam evo,bila jedna od onih koji vrlo rano dobiju svoj križ, a moj je bio dosta veći i teži od mene.S vremenom smo srasli zajedno i ja svoj život više ne mogu zamisliti bez njega.”

Vjetrenjače

Vjetrenjače

Moj boj sa vjetrenjačama…

Svi mi kad tad dobijemo svoj križ kojeg nosimo na leđima kroz cijeli život, ali ja sam evo,bila jedna od onih koji vrlo rano dobiju svoj križ, a moj je bio dosta veći i teži od mene.S vremenom smo srasli zajedno i ja svoj život više ne mogu zamisliti bez njega. Dobro se sjećam kako je to nekada bilo, kada se nas dvoje još nismo sreli, ali takav život ja sam odavno ostavila iza sebe. Imala sam jako lijepo i bezbrižno djetinjstvo i tada sam još uvijek bila dijete kada se moj život okrenuo naglavačke. Tako mlada,sa svega 11 godina osjetila sam bol u kojoj se moj cijeli svijet srušio. Od tog trenutka ja sam iz razigranog djeteta prešla u jako odgovorno biće, svjesno svega što ga očekuje u životu. Dobila sam svog životnog suputnika koji se zove dijabetes i mi smo postali jedno. Početak je bio užasan i put kojim smo prolazili bio je trnovit,mračan i bolan. Koliko god je meni bilo teško mojim roditeljima bilo je milijun puta teže. Morali su gledati svoje dijete kako prolazi kroz oluje boli, a nitko mi nije mogao pomoći i oteti me iz te navale nemira. Svaki dan bila je borba i uvođenje u neki novi život, pun nepoznatih likova i osjećaja. Mojim roditeljima dugo je trebalo da shvate i pomire se s činjenicom da ja imam kroničnu bolest koja će me sputavati u mnogim stvarima u životu, ali ja s njom moram nastaviti dalje. Često sam gledala mamu zabrinutu i znala sam da nije mogla pobijediti tugu i odlučila sam joj pomoći. Zamislite dijete koje objašnjava svojoj majci da je prihvatilo bolest i da zna da je to moralo biti tako.  Mama je tada uistinu shvatila da sam svjesna svega i da sam spremna ići sigurno kroz život.
Sjećam se i one noći prije nego što smo saznali za moju dijagnozu, moji su već sumnjali na dijabetes, ali ja nisam mogla ništa naslutiti. Na stolu se nalazio moj omiljeni kolač. Bila sam iscrpljena i umorna od bolesti koja je napadala i harala mojim organizmom već duže vrijeme. Tata mi je govorio da jedem kolače koliko god mogu, znao je da ih neću okusiti možda nikad više.
Prošla sam kroz mali milijun kriznih situacija, pala u komu više puta, nahodala se po bolnicama i isplakala more suza kada nitko to nije znao. Primila sam više od 8 tisuća injekcija od kojih imam modrice po tijelu, ali nitko od vas nikada i nije mogao zamisliti što je zapravo dijabetes. Ovaj moj suputnik i nije najbolji na svijetu, ali mene je zapao i moj je. Ja se njega ne stidim.
Prihvatila sam ga zajedno sa neprospavanim noćima, bolovima od silnih uboda, mjerenjem i određivanjem terapije koju sama sebi računam i vodim svoje zdravlje ka najboljem mogućem.
Zato se nemojte ljutiti na mene kada vam kažem da mi treba vremena i da nisam baš raspoložena. Trudim se najbolje što mogu pa se nadam da ćete razumjeti moje potrebe.
Dijabetes me doveo do nekih uistinu dobrih i iskrenih ljudi koji su moj život uljepšali, naučio me da cijenim zdravlje i život, da uvijek imam samopouzdanja u sebe i ljubavi za druge. Uz njega sam postala bolja osoba, hrabrija i svjesnija svojih mogućnosti. Nekada mi dođe da dignem ruke od svega, ali se sjetim da sam rođena da se borim i nikada ne predam.

I samo da znate,ovo nije borba s dijabetesom već život s njim!

Napisala Martina Curak

Preneseno iz grupe Roditelji mladih dijabetičara