Dijabetes je jedrilica


Prije 14 godina rečeno mi je da svoje dijete, potpuno samo, stavim u jedrilicu.

Krenuo je na plovidbu morem, a ja nisam smjela s njim.

sailboatMožete zamisliti moju borbu. Vikala sam i molila. Pala sam na koljena i pogađala se s Bogom. Bila sam spremna na dogovor. No, moje zapomaganje nije urodilo plodom…oteli su ga iz mog naručja i bacili u čamac. Nisam imala izbora. Imao je dijabetes tip 1 i nije bilo povratka. Nije mogao ostati na obali. Nije mogao živjeti bez čamca…on je postao dio njega.

Gledala sam kako čamac isplovljava i neutješno plakala. Svijet se nastavio kretati, ali ja sam stajala u trenutku, tugujući zbog njegovog odlaska.

Valovi su izgledali zastrašujuće pakosno.

Moje dijete bilo je bespomoćno.

Ja sam bila bespomoćna.

Dala bih sve na svijetu da sam mogla biti na tom čamcu. Željela sam da njegov dijabetes osvoji moje tijelo, da zamijenimo mjesta. Ali život tako ne funkcionira.

Nažalost.

Dana su mi dva alata kojima sam mogla pomoći svom sinu. Teleskop i ograničena kontrola vremenskih prilika.
Neumorno promatram kroz taj teleskop zadnjih 14 godina. Imala sam razdoblja kada uopće nisam napuštala njegovu blizinu. Nisam se tuširala. Nisam jela.
Tijekom godina savjetovali su me da preusmjerim svu tu pažnju sa čamca na nešto drugo.
No, oni ne razumiju da je moje dijete na toj jedrilici. Moje srce. Moja duša. Kako da ga prestanem motriti?
Jedina utjeha je da pomoću inzulina i hrane mogu ponekad kontrolirati vrijeme. Mogu izgladiti valove i privući ga bliže obali. Nekih dana osjećam kao da je na kopnu, uz mene. Tada plešemo i smijemo se, šalimo se da nam ocean ne može ništa.
Ali onda dođe oluja, niotkuda. Crni oblaci se zatvore nad nama, a brojevi padaju i rastu sa moćnom plimom. Tih dana gledam svoga sina kako plovi tim strašnim valovima i ne napuštam svoj teleskop…odlučna da promjenim boju oblaka. Da se čamac prevrne, ne znam što bih učinila.
Da…on je iznad vode. Da…on preživljava. Ali za olujnih dana, njegova morska bolest mi pada toliko teško da sam sigurna kako ću jedan dan ostati bez snage i utopiti se u vlastitom očaju.

Moj sin je dorastao svojoj jedrilici. Svakodnevno ga gledam sa strahopoštovanjem i divim se njegovoj budnosti i okretnosti dok kormilari čamcem. On je kapetan u punom smislu.  Zna podići jedro, zna se čuvati olujnih oblaka. Zna upravljati čamcem daleko od opasnosti…on OSJEĆA more. Njegova intuicija me inspirira.

threeboats
Tri čamca sam ispratila na more.
Ne postaje lakše.
Sa svakom jedrilicom umrla sam malo iznutra.
Živim svoj život u iščekivanju oluje, a nadajući se suncu…promatrajući baš svaki val.
Iscrpljujuće je. Zamorno je.
Ali za lijepih, ljetnih dana, moji dječaci doplove blizu pijesku u kojem ja stojim i privežu svoje čamce. Sjedimo zajedno gledajući zalazak sunca i tada znamo da mi to možemo. Promatramo druge brodove na horizontu i njihova odlučnost i optimizam nam daje nadu. Pomalo ironično..ali najljepši pogled je upravo sa čamca.

Ne, nije lako. I nije pravedno. Djeca s nogama na kopnu su oko nas, trčkaraju bezbrižno.
Nemaju čamac kojim moraju navigavati. Ako dođe oluja, njihovi roditelji ih odvezu kući. Ne moraju uvijek biti hrabri i strpljivi. Ne moraju brzo odrasti i biti kapetani svoga čamca.
Oni trče slobodno.
Sloboda. Dar za kojim moja djeca žude.
Sloboda od plovidbe, sloboda od vremena.
Dijabetes je jedrilica.
Prepuštena moru.

Čamci se noćas lagano ljuljuškaju. Vidim svoje sinove za kormilima. Njihove siluete obasjane mjesečinom.
Svaki od njih je pravi heroj.
Molimo se da jedan dan njihova stopala dotaknu kopno i odmore se.
Da jedan dan predahnu od svojih putovanja.

Dijabetes tip 1 je jedrilica.
Svaki dan 40 novih jedrilica zaplovi ka moru.
To su životi čitavih obitelji promijenjeni zauvijek.
Oni nisu beznačajni.
Svaka jedrilica je bitna.
I svaki njezin kapetan pravo nadahnuće.

Prevedeno sa bloga „Our Diabetic Life“ majke trojice sinova sa dijabetesom tipa 1.

Prevela M.M. (podaci poznati redakciji)